Župa Don Bosko

KAPELANI, VIKARI i OSTALI SALEZIJANCI KOJI SU DJELOVALI U PODSUSEDU Ispis E-mail
Autor: Miljenko Golubic   
 

KAPELANI, ŽUPNI VIKARI  I DUHOVNI POMOĆNICI

ŽUPE SVETOGA IVANA BOSCA U PODSUSEDU

 

  1.Vinko Sraka                   1942-1944

  2.Josip Klenovšek             1944-1945

  3.Franjo Rigler                  1945-1947

  4.Ivan Perovšek                1947-1948

  5.Franjo Pavalec               1948-1949

  6.Franjo Rigler                  1949-1951

  7.Herman Habič                1951-1952

  8.Branko Smole                1952-1953

  9.Franjo Crnjaković          1953-1954

10.Tadija Dodić                  1954-1955

11.Josip Jurić 1955-1956

12.Mirko Bajić                    1956-1959

13.Karlo Podkubovšek       1957-1958

14.Dragutin Brumec           1958-1960

15.Sanislav Belaj                1960-1962

15.Franjo Gulešić                1962-1965

16.Srećko Radman             1962-1966 i 1966-1972 ispovijednik,,,

17.Marko Rajković             1966-1967

18.Žarko Kraljević              1967-1968

19.Franjo Marušić               1968-1971

20.Alojz Jurak                     1970-1973

21.Mihael Rodić                 1970-1972

22.Zvonko Krištić               1971-1972

23.Ambrozije Matušić        1972-1973

24.Tomislav Antekolović   1973-1974

25.Danko Litrić                  1974-1976

26.Andrija Babić                1975-1977

27.Miroslav Šestan             1976-1977

28.Kanić Vjekoslav            1978-1980

29.Ivan Vnučec                  1980-1983

30.Stjepan Pasarić               1983-1988

31.Mirko Režek               1988-1992

32.Rudolf Belko      1992-1993

 33.Sebastijan Filić 1993-1994

 34.Antun Palić 1994-1999

 35.Franjo Petrinjak 1999-2001

 36.Alojz Jurak 2001-2008

 37.Marijan Lovrić 2008-2010

 38.Đakon Filip Tomić 2010-2011 

 39. Žarko Kraljević 2011-2015

 40. Ante Stojić                   2015 -


 

       Uz župu ovdje su djelovale i slijedeće odgojno upravne ustanove:

•-          zajednica za formaciju braće pomoćnika;

•-          salezijanski bogoslovski studentat,

•-          salezijanski novicijat;

•-          Hrvatski salezijanski provincijalat;

•-          od 2001.godine ovdje djeluje i Zajednica za odgoj salezijaskih kandidata;

•-          u župi već nekoliko desetljeća djeluju i sestre Klanjateljice Krvi Kristove;

•-          u župi već 15. god. su nastanjeni i Franjevci iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene

Samostan Sv.Ilije u Podsusedu, Prigornica 2

            Salezijanci koji su preminuli u Podsusedu:

     1.Ivan PODRGAJS,p.      u.20.11.1953. u 68.god.

     2.Antun BAJUK,s.           u.02.02.1979. u 66.god.

     3.Zvonko KRIŠTIĆ,s.      u.28.09.1982. u 41.god.

     4.Ivan LJUBIĆ,s.           u 22.06.1983. u 69.god.

     5.Josip BRUSIĆ,p.           u 03.02.1984. u 78.god.

     6.Augustin LJUBIĆ,s.      u.16.10.2000. u 61.god.

     7.Franjo Crnjaković,s.      u 20.11.2000. u 77.god.

 

SVEĆENICI KOJI SU ZASLUŽNI ZA PODSUSED

 

       Don Srećko Radman rodio se 10.02.1892. u Drveniku (Hrvatska).Od oca Antuna i majke Viktorije rođ.Gjeldum.Umro  je 23.srpnja 1974. u Prvić Luci.Pokojnik je dao sam neke podatke o svome životu propovijedniku za svoju zlatnu misu.Za propovijednika je izabrao don Franu Gulešića. Pa na temelju toga iznosimo ovdje njegov kratki curriculum vitae.Piše doslovno:"Ja nisam imao biti salezijanac nego vanjski svećenik.Imao sam ujaka svećenika,mamina brata,koji me je namjeravao dati u dijecezansko sjemenište.Ali on je naglo umro.Dok je propovijedao,dobio je upalu pluća i od toga umro.Ja ga nisam ni poznavao.Moj se otac tada obratio na splitskog biskupa tražeći od njega da me primi u sjemenište sa sniženom mjesečninom, jer je moj otac imao malu plaću.Ali on ni da čuje.Tada je došla na naš župni ured iz Torina obavijest, da se kod salezijanaca u Italiji primaju hrvatski mladići koji žele biti salezijanci i svećenici.Moj otac je pristao da me pošalje tamo.Tada sam imao već 15 godina.Uredili sve i ja već u listopadu pošao u Torino preko Ankore.U Ankori me je dočekao pok.Ivan Perovšek i pratio me do Torina,gdje je on već bio klerik.Bilo je 1907.god.gdje sam aspirantat započeo u Martinetto.Prvu godinu sam privatno učio,jer još nisam znao talijanski. A zatim slijedi pet razreda klasične gimnazije.Poslije petog razreda,prije nego ću poći u novicijat,otišao sam malo kući.Pri svršetku novicijata buknuo je svjetski rat i ja sam morao kući na stražu.Uzeli me kao rezervu.Dobio sam iz Torina list poslušnosti da idem u Ljubljanu,iz Ljubljane na Radnu, a onda opet u Ljubljanu.Tamo mi je bila prva asistencija,Druga na Radni, a treća opet u Ljubljani.Bogosloviju sam studirao od 1920-1924. u Foglizzo i Crocetta /Torino/,gdje sam rekao svoju prvu sv.misu 21.srpnja 1924. u Torinu u bazilici Marije Pomoćnice i na don Boscovu grobu.Zatim u Srednjem Selu na otoku Šolti, u svome rodnom mjestu 03.08.1924.god.Kao svećenik vršio sam razne službe u domovini bilo u Sloveniji bilo u Hrvatskoj:Profesor Marijinih sinova,kateheta, školski savjetnik, kapelan, župnik, ravnatelj.Prošao sam kroz naše kuće u Veržeju,Raskrižju,Zagrebu,Rijeci,Rovinju,Selima kraj Siska,Donjem Miholjcu i Podsusedu /1962-1972/.Posljednje dvije godine proveo sam u Prvić Luci kao bolesnik i umiovljenik."

    Kao salezijanac i svećenik  bio je srcem i dušom privržen svome zvanju.U to on nije nikada sumnjao ni mišlju ni riječju.Bio je posvema odan svojim dužnostima koje mu je povjerila poslušnost.Nikada nije težio za višim službama,dapače odbijao ih je u granicama poslušnosti,ali kad bi neku dužnost prihvatio,ostajao joj je vjeran trudeći se,da u svemu radi prema direktivama svoga poglavara.I u spremanju propovijedi bio je vrlo savjestan.Svaku je svoju propovijed napisao te bi je skoro napamet naučio. Isto je tako pismeno rješavao sve propisane moralne i liturgične kazuse, pri čemu je kao ispovjednik pokazivao veliko znanje.Poznavao je i šalu služeći se raznim pitalicama i doskočicama, čime je zabavljao i privlačio k sebi ne samo djecu nego i odrasle.Imao je vrlo dobro pamčenje.Može se reći da nije nikada zaboravio ono što je jednom u životu doživio.Najradije se je držao kuće i posjećivao je obitelji samo u pastoralne svrhe.nikada nije propustio svetu misu i svoju redovitu ispovijed.Točno je dolazio na sve zajedničke pobožnosti i davao dobar primjer.I u svemu ostalome bio je vrlo točan.

Don Franjo Gulešić

Tko od salezijanaca, članova Hrvatske salezijanske provincije, i šire od toga, ne pozna dobro don Franu Gulešića? Isticao se između sviju svojim načinom života i svojom životnom filozofijom. Ritam i stil života koji je izabrao (uvijek u okviru salezijanskog redovničkog života) omogućio mu je da doživi lijepu i zavidnu starost. Prateći ga na vječni počinak 28. svibnja prvih popodnevnih sati na groblju Mirogoj, u pratnji brojnog klera i časnih sestara, među kojim smo zapazili i brojniju skupinu braće iz Slovenije, palo mi je iznenada na pamet da smrt zaista nikoga ne zaboravlja. Treba ipak priznati da njegova smrt nije došla k njemu „kao tat" Zatekla ga sakrivena ii napola zaboravljena na malom otočiću Prviću u Prvić-Luci, gdje je proživio nekoliko zadnjih godina svoga života. Umro je 24. svibnja 1993 na blagdan Marije Pomoćnice, glavne zaštitnice salezijanske kongregacije, u popodnevnim satima, tiho i gotovo nečujno, bez vidljive smrtne borbe. Ljepši datum nije mogao dobiti, pa da ga je i sam birao. Možda je na to mislio onda kad je pisao svoju knjigu o Mariji pod naslovom „Gospa današnjici" i pseudonimom „Viator", u kojoj je izrekao u trideset i jednom poglavlju mnogo divnih misli o Majci Božjoj i o suvremenom životu.

Tko je poznavao njegovu ljubav prema moru, može ustvrditi da mu je i ta želja bila uslišana. I svjetlo zemaljskog života ugledao je u neposrednoj blizini mora, tj. U Rijeci, 29. svibnja 1901. na blagdan sv. Franje Saleškoga, drugog zaštitnika salezijanske kongregacije i njegova. Neka Gospodin usliši našu molitvu: kao što je pod zaštitom sv. Franje Saleškoga doživio svoj zemaljski rođendan, tako je pod još jačom zaštitom Marije Pomoćnice doživio svoj novi rođendan za vječni život.

Prvi odgoj što ga je dobio od oca Ivan i majke Katarine, rođ.Perožić zatim osnovnu pa onda i srednju školu završio je u Rijeci. To mu je omogućilo da dobro nauči tri jezika: hrvatski, talijanski i mađarski, tri europske. Nemamo za sad točnih podataka koliko je još godina proživio u Rijeci i što je tu radio. Znamo da ga je uz studij osobito zanimala pjesma i glazba, i da je snovao ići u Milano, gdje bi se usavršio u toj struci i gdje je živio njegov brat kao operni pjevač. Već zarana Franjo je u Rijeci naučio velik broj arija iz najpoznatijih klasičnih opera, u prvom redu talijanskih, koje, kako znamo, nije nikada zaboravio.

U borbi, kojim će putem definitivno krenuti do smrti, prevladalo je zvanje salezijanskog svećenika redovnika. Pojavio se kao kandidat u Veržeju (Slovenija) i prve redovničke zavjete položio u našoj družbi na Radni (Slovenija) 1931. godine. Nakon svršene dvogodišnje odnosno trogodišnje asistencije, kao klerik pohađa teologiju u Ljubljani, gdje bude zaređen za svećenika 03.07.1938.

Kao svećenik djelovao je u mnogim salezijanskim kućama: u Zagrebu - Knežija,(1938-1939),misionar (1966-1967) školski savjetnik.Podsused-upravitelj crkve (1939-1940),Provincijalni ekonom (1960-1963) i ujedno savjetnik i odgojitelj bogoslova; (1964-1966) -ravnatelj u Podsusedu; Zagreb-Staglišće, duhovni pomoćnik 1986-190);zatim u Donjem Miholjcu,(1940-1944).Nadbiskupski konvikt Zagreb-Vlaška (1944-1947), i upravitelj savjetnik (1954-1956),(1956-1960) kao provincijalni ekonom, upravitelj i pučki misionar (1967-1976);Rovinju,upravitelj (1947-1952) Splitu -duhovni pomoćnik (1975-1979)i Prvić Luci -duhovni pomoćnik 1979-1986; i 1990-1993); . U provinciji obavljao je većim dijelom najodgovornije službe: nekoliko puta bio je ravnatelj kuće, zatim župnik Marije Pomoćnice, provincijski ekonom i više godišnji provincijski savjetnik. Umro je u 62. godini zavjeta i u 55. godini svećeništva, marljivo izbjegavajući proslave godišnjica.

Isticao se kao nadprosječno nadaren i originalan propovjednik i pučki misionar sijući po župama sjeme salezijanskog zvanja. Volio je čitati do u kasnu noć i ta ga je postdiplomska svestrana izobrazba pratila u duboku starost. Želio je biti ažuran i u toku događaja. Poznavao je ne samo hrvatsku klasičnu literaturu, nego i talijansku i mađarsku, s naglaskom na talijansku. Odabirao je samo vrhunska literarna djela, pa ako je nekomu nešto poklonio za imendan, bilo je to najnovije izdanje nekog najčitanije književnog djela. Poznavao je velik broj istaknutih intelektualaca, ali je bio povučen kad je trebalo uči u debatu o akutnim problemima. Osobito je volio Dantea i njegovu „Božanstvenu komediju" (Divina commedia). Znao je naizust brojne stihove te veličanstvene kršćanske poeme.

Nije volio bučno društvo u kojem bi se gubilo vrijeme. Volio je ono društvo koje bi pjevalo poznate klasične kompozicije, kad bi i on došao na svoje. Ostao je vjeran svim svojim salezijanksim idealima i nije volio kritizirati nečije mišljenje suprotno njegovom. Bio je duboko religiozan ali nije volio upadljivo pobožnjaštvo. Nije se dao zarobiti ovisnošću o bilo kojem jelu i pilu ili bilo kojoj životnoj potrebi. Znao je spomenuti da neki redovnici umiru ranije nego im je bilo suđeno samo zato jer se nisu znali držati prave mjere. Ne znamo da li je ikad tražio liječničku pomoć. Izradio je svoj vlastiti sustav liječenja. Jedini predmet koji ga je činio svojevrsnim ovisnikom bila je dnevna šetnja. Kad bi se, osobito poslije ručka, razvila debata i povisili glasovi, rekao bi: „Dragi vi! Stariji su salezijanci trčali od stola da se što prije nađu s pitomcima na odmoru", a stari monasi govorili bi: „ Post prandium aut stabis aut lente ambulabis." On bi najčešće odabrao, osobito u poznjim godinama, ovo drugo: „ambulabis".

Pozdravljajući se zauvijek s don Franom koji je do groba ostao vjeran putu na koji je krenuo prije 60 godine, prolazeći kroz bure i oluje dvaju velikih ratova i ovog trećeg našeg domovinskog, prateći ga na vječni počinak, braća se od njega oprostiše sv. Misom u kapeli Krista Kralja na Mirogoju.

Počiva u miru zaronjen u more božanske svjetlosti!


Don Dragutin Brumec sin je ravne Podravine, rođen u Đurdevcu 30. rujna 1896. od oca Tome i majke Amalija r. Kirnbauer. Otac mu je bio apotekar u rodnom mjestu. Majka je pripadala protestantskoj vjeri, do pred samu smrt. U katoličku vjeru priveo ju je sin svećenik, naš Dragec.

K salezijancima je došao 1913. godine u đački zavod u Veržeju (Slovenija). U novicijatu je proveo godinu dana za vrijeme prvog svjetskog rata (1914-1915), a prve zavjete položio je 5. kolovoza 1915. Prve godine svog salezijanskog odgojiteljskog rada proveo je u Oswiecimu (Poljska), u Trstu (Italija) i na Radni (Slovenija). To su bile četiri godine asistencije, neposrednog rada sa mladima. Njegova vedra narav oduševljavala je subraću i učenike. Bogoslove nauke završio je u Foglizzu i Torinu (Italija). Kardinal Richelmi zaredio ga je za svećenika u Torinu 12. srpnja 1925., a mladomisničko slavlje podijelio je sa braćom Slovencima na Radni.

Kao svećenik odmah je poslan u Hrvatsku, gdje je našao veliko polje rada. Bacio se sa svim oduševljenjem na posao. Nabrajanje mjesta i dužnosti koje je vršio kroz svoj dugi i plodonosni život daje tek blijedu sliku onoga što je sve učinio kroz to dugo i plodonosno vrijeme. Najprije je bio asistent-odgojitelj u Konviktu, u Vlaškoj ulici u Zagrebu, zatim u istom zavodu kateheta. Kada je 1938. godine pokrenut i u Hrvatskoj „Slezijanski vjesnik" gosp. Dragec mu je bio prvi urednik.

Godine 1929. počinje gradnja Salezijanske kuće na Knežiji u Zagrebu po nacrtu arhitekta Silvija Sponse. Gosp. Dragec vodi ekonomiju i nadgleda gradnju. Više sile spriječile su i omele da se nije taj nacrt i ostvario u prvotnoj zamisli. Vlč. Dragec će dati svoj obol u gradnji crkve Marije Pomoćnice u kasnijem nacrtu kojega predstavlja današnji izgled Crkve. Prvi Omladinski dom na Knežiji je otvoren 1930. godine, Dragutin Brumec postaje ravnatelj. Među drugim župama na periferiji Zagreba, nadbiskup Stepinac otvara i župu Marije Pomoćnice na Knežiji, 1. ožujka 1937. „Tko bi bio podesniji da župu organizira od vlč. Brumeca!" Tako on postaje i njenim prvim župnikom. Godine 1940. nalazi se u Podsusedu kao upravitelj novosagrađene crkve sv. Ivana Bosca. I tu se priprema nova župa.

Ratne godine Drugog svjetskog rata, od 1941. do 1945., proveo je u Splitu, tamošnjem zavodu za siromašnu djecu „Martinis-Marchi". Vedri duh don Drageca nastojao je ublažiti mučnu situaciju u kojoj se je nalazio Zavod i njegovo djelovanje kao i cijeli Split.

Svršetkom rata ponovno se vraća u Zagreb, na svoju Knežiju, na dužnost župnika i tu ostaje do 1952,, kada odlazi u Rijeku također kao župnik Vele crkve - Assunte gdje ostaje do 1959. Iza toga je bio ravnatelj zavoda u Podsusedu na kratko vrijeme, godinu dana, jer odlazi u Križevce za profesora njemačkog jezika i mineralogije u tamošnoj gimaniziji. Od 1961. do 1967. bio je župnik u Badljevini i ujedno ravnatelj salezijanskih župa Slavonije. Zatim se ponovno vraća u Rijeku i ostaje u Assunti šest godina kao kapelan.

Godine 1973. vraća se definitivno u Zagreb, na Knežiju, i tu vrši službu ispovjednika sve do svoje lijepe smrti - 27. prosinca 1979. Na Knežiji je proslavio i svoj zlatni jubilej misništva 12. listopada 1975. godine. Za tu zgodu izabrao si je geslo:"Vjernost moja Ljubav je Tvoja, Gospodine!". Među brojnim čestitkama primio je i od zagrebačkog Nadbiskupa msgr. Franje Kuharića lijepo pismo u kojemu među ostalim stoji: „Pedeset godina svečeništva znači pedeset godina vjernosti, nesebičnog služenja i neopozivog hoda za Isusom Kristom Bogočovjekom i Spasiteljem. Proslava Vaše zlatne mise neka bude govor svjedočke uvjerljivosti današnjoj mladoj generaciji svećenika i redovnika. Neka bude poruka da se život može darovati definitivno i da se taj dar može ostvariti potpuno kad se čovjek odriče samoga sebe da se velikodušno preda velikom idealu. Dakako, za takovu ustrajnost čovjek ne nalazi snagu u sebi, ali je nalazi u Onome koji nas je ljubio i predao se za nas (Gal 2,20). Ustrajati se može kad se želi živjeti mudrošću križa: A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosno osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu (Gal 6,14).

Samo su svećenici i redovnici, koji su raspeti svijetu, jer žive misterij križa, kadri najviše dobra učiniti za svijet, to znači za ljude. S pravom ste napisali:" Vjernost moja Ljubav je Tvoja, Gospodine!"

Proslavivši svoj zlatni misnički jubilej shvatio je da je sada došlo vrijeme pripreme za konačni odlazak. I taj odlazak i ta priprava bila u smirenosti, predanosti i radosti. Kroz taj tih ali savjestan rad ostao je aktivan do zadnjeg daha, zadnjeg sata.

 

 

    PODSUSED - GODINE KOJE SE PAMTE

 

   Župa sv. Ivana Bosca u Podsusedu obilježava  800 godina Kapelice sv.Martina i 70 godina gradnje  župne crkve.Kad se listaju stranice župne kronike, koja je uredno vođena i sačuvana u 10 svezaka, susreće se s jednom bogatom poviješću koje su stvarale generacije svećenika i župljanja ove župe.

       Dolazak salezijanaca

   Salezijanci dolaze u Podsused 1938.godine iz omladinskog doma na Knežiji. Podsused ima sva obilježja radničkog predgrađa: tvornicu, radničke obitelji s mnogo djece, naselje bez crkve i bez mjesta za susret djece i mladih. Zamisao je nadbiskupa Alojzija Stepinca da salezijanci u ovom predgrađu sagrade crkvu i zavod s omladinskim domom. Gradnju crkve koja je imala biti posvećena sv. Ivanu Boscu, započeo je svećenik  Franjo Gulešić. U mještanima Podsuseda naišao je na brojne suradnike i dobrotvore. U pratnji mještanina gosp. Franje Strunjaka obišao je nekoliko puta sve kuće i tražio pomoć građevinara gosp. Tome Muževića, započeo je gradnju nove crkve. Ona je bila dovršena 1939.godine.Bila je to prva crkva u bivšoj Jugoslaviji koja je bila posvećena sv. Ivanu Boscu. Crkva sv. Ivana Bosca sagrađena je dosta brzo; blagoslovio ju je nadbiskup dr. Alojzije Stepinac 26.studenoga 1939. u 10 sati, na svečani način, uz nazočnost vjernika iz Podsuseda, okolnih mjesta i župa, iz Zagreba, u nazočnost vjernika iz Podsuseda, okolnih mjesta i župa, iz Zagreba, u nazočnosti župnika Josipa Mokrovića, inspektora salezijanaca o. Ivana Špana, brojnih direktora različitih salezijanskih zavoda, predstavnika stenjevačke općine, članova odbora za gradnju crkve, društava Katoličke akcije iz Stenjevca, „Hrvatsko srce" iz Podsuseda u narodnim nošnjama, Društvo muževa sv. Ivana Bosca iz Zagreba i Nadbratovština Marije Pomoćnice iz Zagreba. Nazočni su vjernici osobito  s velikim oduševljenjem pozdravili nadbiskupa Stepinca koji je došao u pratnji zagrebačkog kanonika i proarhiđakona katedralnog kotara msgr. dr Beluhana. Preuzvišenog je pozdravio stenjevački župnik vlč. Josip Mokrović, a učenik pučke škole u Podsusedu Zlatko Jambrišek krasno slovio je prigodnu pjesmicu predavši Preuzvišenom kitu krasnih ruža. Poslije blagoslova crkve Preuzvišeni je odslužio pontifikalnu sv. misu, uz pratnju pjevačkog zbora salezijanskih klerika iz Zagreba. Osobito je bila dirljiva propovijed nadbiskupa Stepinca. Svečanost je završena pjevanjem zahvalnice „Te Deum!"

       Dvije godine kasnije, tj.1941. za ravnatelja omladinskog doma koji se trebao osnovati, imenovan je svećenik Franjo Skuhala. On ostaje u Podsusedu i ujedno obavlja dužnost kapelana u župi Stenjevec, koju je cijelo to područje pripadalo, a također je i kateheta u pučkim školama u Stenjevcu, Podsusedu i Bizeku.

                     Budući da je svjetski rat mnoge planove poremetio, tako je usporio i zamisao o gradnji salezijanskog zavoda u Podsusedu. U međuvremenu nadbiskup Alozije osnovao je 1942 god. Župu  sv. Ivana Bosca sa sjedištem u Podsusedu,"u cilju što boljeg uređenja duhovne pastve u nadbiskupiji zagrebačkoj"i odredio da se nova župa osniva pod koju spadaju naselja: Podsused, Goljak. Pod. Dolje, Jarek i Jagodišće, te da će župom upravljati Družba Salezijanaca. Nadbiskup je  imenovao za župnika don Franju Skuhala a za kapelana don Vinka Sraku. Svečano otvorenje župe bilo je 6.rujna 1942.godine, koje je postalo događaj od kojeg započinje nova povijest ove župe. Na svečanosti otvorenja sudjelovao je osobno preuzvišeni g. nadbiskup dr Alojzije Stepinac, a s njime i novi župnik don Franjo Skuhala i susjedni župnici, kao i pjevački zbor „Susedgrad", limena glazba zrakoplovnog orkestra generala Krena, mnogi mještani i gosti iz Zagreba. U novoosnovanoj župi započinje se razvijati pastoralni život: osnivaju se katolička udruženja: ministranti, katolička akcija, pjevački zbor i Caritas. Uređuje se crkva iznutra: postavljaju se klupe, ispovjedaonica, slikani prozori, oltar, liturgijsko ruho i posuđe. Zbog ratnih prilika odustaje se od gradnje prvotno zamišljenog salezijanskog zavoda, ali se zato gradi manji objekt za omladinski i župni dom. On se započinje graditi i dovršava 1943.godine.

      Završetkom rata župa proživljava kao i cijela Domovina uništenje demokratskog života i zabranu svih aktivnosti izvan prostora crkve i njezina dvorišta. Mnogi su životi nestali a oni koji su ostali živjeli su u strahu pred budućnošću. Preostalo je samo strogo pastoralno-liturgijski rad, rad s ministrantima i pjevačkim zborom,. I u tim okvirima župnik Franjo Skuhala sa suradnicima razvija vrlo intenzivan duhovni i pastoralni život po kojemu ostaje poznat u pamćenju mnogih mještana.

     Tijekom poslijeratnih godina crkva je uređivana iznutra. Svaki je župnik koji su ovdje djelovali uložili su svoje najbolje snage i gradili župnu crkvu materijalno i oblikovali župnu zajednicu duhovno. U crkvi su ostavili svoje radove poznati umjetnici i kipari: P. Perić, N. Orčić, W. Mayer, L. Ulmann, a napose salezijanac kipar Stanko Gašparec koji je u crkvi ostvario zapažene kipove, oltar, krstionicu i mozaik križnog puta.

 

 

Pod don Boscovim pogledom

            Bio je to sunčan svibanjski dan. Sjećam se da mi je blještavilo sunca smetalo za oči dok sam uzbuđeno promatrala mnoštvo roditelja, baka, djedova, rodbine, mladih i onih najmanjih koji su ozarenih lica promatrali nas: prvopričesnike. Da, svibanjska nedjelja 13. dana u mjesecu one poznate godine Nacionalnog euharistijskog kongresa u Hrvatskoj bila je dan moje prve pričesti. Bila sam uzbuđena jer su naše bijele haljinice blistale na suncu dok smo čekali ulazak u župnu crkvu. Tamo nas je čekao don Bosco. Bilo nas je puno, više od 60! I kada danas promatram svoju rodnu župnu crkvu, pitam se kako smo svi stali..., i sva naša rodbina. U jednom redu dječaci, a u drugom djevojčice... Drhtavim, ali dobro izvježbanim korakom ulazili smo u crkvu pazeći da svijeću s roza ili svijetlo plavom mašnom držimo u pravilnoj ruci, da nam pojas istih boja dobro stoji, i da pravilno pokleknemo ulazeći u klupe...

            Možda je to i najnevinije sjećanje na moju župnu crkvu i početak onoga što će se pretvoriti u duboko iskustvo Isusa Krista kojeg i danas slijedim kao redovnica u Družbi sestara Kćeri Marije Pomoćnice. Zovem se sestra Valentina Baričević i svoje sam djetinjstvo i mladost provela u Podsusedu, toplom kutku najljepšeg grada Zagreba pod don Boscovim pogledom. Rođena sam 17. kolovoza 1975. u obitelji Baričević, od oca Ivana i majke Ljubice, rođene Žažar. Moj otac, rođeni Podsuseđanin i majka, rodom iz Hrvatskoga zagorja, četiri godine ranije svili su obiteljsko gnijezdo u kojem se već rodio moj stariji brat Vladimir. Vruće kasno ljetne večeri 1975. obitelj Baričević obogatila su dva nova života. To smo bili moj brat blizanac, Nikola i ja. Naravno, on je stariji. Pa i treba tako! Zna dragi Bog da su nama ženama potrebni čuvari. Bili smo mali, pripovijedala je mama, ali smo okruženi ljubavlju naših roditelja rasli i jačali se.

Kada sam prvi puta ušla u našu župnu crkvu? Ne sjećam se! Vjerojatno je to bilo one subote, 20. rujna 1975. kada smo brat i ja primili krštenje. Danas pokojni salezijanac, vlč. Augustin Ljubić, izlio je vodu na moje čelo i rekao: „Valentina, ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!" Sigurna sam da je „amen" mojih roditelja i kumova, Irene i Luke Hećimović bio potpuno svjestan Božjeg milosnog dara kojeg smo primili i obveze koju su preuzeli. Nisam bila svjesna da sam u tom trenutku primila neizbrisiv znak Božjeg izabranja, ali spokojni san tijekom obreda krštenja danas rado tumačim kao spontanu reakciju duše koja se mirno predala Očevoj ljubavi. Sigurna sam da je Bog na poseban način svrnuo svoj pogled na mene, kao uostalom i na svako svoje dijete, i da je za mene imao određen plan. Ne sjećam se ni prvih molitava koje sam učila, ali znam da sam ih učila s maminih usana.

Imala sam sretno djetinjstvo. U obitelji su vladali sklad i razumijevanje, iskrenost i poštenje, veselje i velikodušnost. Rasla sam okružena ljudima koji su me voljeli i koje sam voljela. Moja urođena znatiželja svakoga je dana pronalazila nove izazove, suočavala roditelje, baku, djeda ili tete koji su živjeli u susjedstvu s nebrojenim pitanjima tražeći odgovore. Možda je najčešća riječ moga odrastanja bila: zašto? Nikad nisam prihvaćala površna objašnjenja, laka rješenja i zabavu od koje srce ostaje prazno. Možda je želja za dubinom i pronicanjem bila najplodnije tlo moga žića na kojem Bog i danas sije i ubire plodove.

Kad sam pohađala prvi razred osnovne škole, moja dva brata i ja svake smo nedjelje pola sata prije tzv. dječje mise u 9.00 sati mahnuli mami i tati i pješice se uputili na svetu misu. Dva kilometra od naše kuće u ulici Sutinska vrela ponekad je bilo i teško savladati kad je padala kiša ili snijeg, ali znali smo da nas Isus već čeka i, jednostavno, trebalo je stići na vrijeme. A kad bih ušla u crkvu, bilo mi je neizmjerno lijepo. Tople boje naše male, ali meni tada ogromne crkve, pozlaćeno svetohranište, raširene ruke i blag osmjeh kipa Srca Isusova i zanimljiv striček na oltarnoj slici uvijek su mi zaokupljali maštu. Kako je tu lijepo! mislila bih. A onda bi došli neki veliki mladi ljudi, s gitarom i bubnjem i sintesajzerom, isprobavali mikrofone i zapjevali. Tako sam često poželjela otići do njih, razgovarati, ali bilo me sram. „Svi će me gledati, a nije ni lijepo, pa u crkvi sam" mislila sam. No, zato sam pjevala iz petnih žila, jer riječi su i onako bile projicirane na platno.

Došao je drugi razred i vrijeme pripreme za prvu svetu pričest. Časna sestra Benita, klanjateljica, pripremala je našu grupu. Uvijek sam se veselila vjeronaučnim susretima koji su bili dva puta tjedno. Zbog rasporeda autobusa brat i ja dolazili bismo među prvima, a onda bi slijedila igra. Nogomet mi je bio najdraži, a onda gumi-gumi. A tek trčanje po voćnjaku u župnom dvorištu, igra skrivača oko kuće i samostana... Uživali smo! Nogometna utakmica u kojoj smo vlč. Stjepan Pasarić, jedan dečko i ja pobijedili ekipu od valjda pet dječaka, najveći je moj sportski domet i ponos onih dana... Još se sjećam crteža događaja Naviještenja iz bilježnice na kojem je anđeo Gabrijel navijestio Djevici Mariji da će postati Isusova majka. Koliko puta je i meni Bog uputio poziv da ga slijedim i tražio od mene onaj spreman „da" kao od Djevice Marije! Iz toga vremena sjećam se blagog očinskog pogleda tadašnjeg župnika, vlč. Fabijana Košćaka. Njegova me dobrota uvijek privlačila i iz njegovih sam ruku prvi puta blagovala Kristovo Tijelo. Ali osim dobrih ljudi koji su mi svaki na svoj način svjedočili radost i ljepotu života i uvodili me u otajstvo vjere, posebno mjesto odigrao je jedan svetac. Bio je to sveti Dominik Savio čija je slika visjela na zidu vjeronaučne dvorane između dva prozora. Uvijek sam se trudila sjesti ispod te slike da ga mogu promatrati. „Radije umrijeti nego sagriješiti..." pisalo je na papiriću u njegovoj ruci. A moja dječja glavica sanjala je velike ideale. „Pod svaku cijenu moram postati svet!" reče mi netko da su bile njegove riječi upućene don Boscu. „ I ja!" odzvanjalo je u mojoj duši. „I ja, pa neka košta kol'ko košta!"

Nakon prve svete pričesti sve sam rjeđe pohađala župnu katehezu, ali sam zato ostala redovita u pohađanju nedjeljnih svetih misa i trudila sam se njegovati sakramentalni život. Onako, jednostavno i od srca. Koliko me puta vlč. Nikola Zubović odriješio od grijeha i mojoj djetinjoj i mladenačkoj duši vratio mir!

Polako je došlo i vrijeme krizme. Bila sam sedmi razred. Već smo bili malo ozbiljniji. A ja sam se bavila ozbiljnim životnim pitanjima... Gutala sam riječi koje nam je o  Isusu govorio ondašnji župnik, vlč. Ivan Vargec. Ništa mi nije smjelo promaknuti. I kad je došao dan krizme, biskup, mons. Slavomir Miklovš, ispitivao nas je u crkvi. Sve sam znala! Kako sam bila ponosna! Osjećala sam se zaista spremna i željna svjedočiti za Krista! Ali danas znam da sam se htjela i pokazati. Htjela sam da me župljani primijete. Tih sam godina prvi puta pomislila da bih svoj život mogla posvetiti Bogu kao redovnica. No, tada je to bila tek blijeda pomisao.

Pod don Boscovim pogledom u doba moga kasnog djetinjstva i mladosti rasli su i salezijanski novaci. Sjećam ih se mnogih. Danas su neki dobri svećenici i don Boscovi sinovi. Jedan iz tih godina jest i don Milan Ivančević, sadašnji ravnatelj salezijanske zajednice u Podsusedu. Često sam promatrala njihova lica i pokušavala otkriti na njima ono nešto; ono što danas znam da se zove poziv. Iskustvo da te Bog zove, iskustvo radosnog odgovora i velikodušnog predanja života za spas mladih. Njihovo svjedočanstvo bilo je od osobite važnosti kad sam se i sama borila s Bogom koji je tražio da se upustim u sličnu avanturu. A bilo je to po završetku srednje škole.

Još za vrijeme gimnazijskih dana, koji su djelomično bili obilježeni događajima vezanima uz domovinski rat, moja je vjera u Krista prolazila razne faze sazrijevanja. Od početnog bunta, preko intenzivne potrage za smislom života do samostalne i slobodne odluke za nasljedovanjem Krista, prošlo je nekoliko godina. Velik preokret nastao je kada sam, potaknuta ratom pokušala naći odgovor na pitanje: „Je li moguće da život može završiti padom neke granate, i da je tu kraj?" Raniji me odgovori nisu zadovoljavali. Zato sam počela tražiti. Najprije sama, čitajući molitvenik i Novi zavjet, a onda i uključenjem u skupinu mladih pri jednoj drugoj gradskoj župi. Otkrila sam da me Bog voli, da je život lijep i da ima smisla, te da tu spoznaju želim reći, želim posvjedočiti mnogim mladima.

I tako je nekako započeo put moga redovničkoga poziva. U traženju sam započela studij inženjerske biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Ubrzo sam shvatila da u tom pozivu ima puno pozitivnih stvari, ali da svoj život ne želim provesti u laboratoriju. Onda sam napravila odlučan korak. Napustila sam fakultet i stupila u Družbu. Poznavajući moju ekstrovertnost, živahnost, odlučnost i autonomiju roditelji i obitelj teško su prihvatili moju odluku. Međutim, malo-pomalo zajedno smo rasli i otkrivali što to znači biti redovnicom. I kada nisu razumjeli moje razloge znali su biti uza me. Bili su mi, a i danas su mi, velika podrška i oslonac. Uvijek su bili dobri odgojitelji, kao da je i njih učio don Bosco. A vjerojatno i je i bilo tako. Jer roditelji su tu da pomognu svojoj djeci da ostvare duboke čežnje u svom životu. Moji roditelji to su uvijek bili; i zato im hvala.

Prve redovničke zavjete položila sam 8. kolovoza 1999. u župi Duha Svetoga na Jarunu, u Zagrebu. Najljepšem danu moga života prisustvovali su i mnogi Podsuseđani. Bilo je lijepo doživjeti radost župljana koji su se veselili zajedno sa mnom i koji me prate molitvom. Radeći u domu za djevojke u sklopu naše zajednice na Jarunu te u drugim oblicima pastorala po Hrvatskoj, osobito u Gorskom kotaru, započela sam i završila studij hrvatskoga jezika i književnosti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Danas aktivno radim u sklopu Pokreta salezijanske mladeži i na području komunikacije vezane uz Salezijansku obitelj i našu Družbu. Očekuju me novi zadaci i novo poslanje.

Iz ove predivne župe otišla sam u dobi od dvadeset godina. Svaki puta kad u nju navraćam sve više se radujem jer primjećujem da u njoj raste vjerski život i zajedništvo među župljanima. Radujem se što sve više mladih stasa pod don Boscovim pogledom i što im je on putokaz u osmišljavanju života. Nadam se da će pod tim pogledom niknuti još mnoga salezijanska zvanja za redovništvo, svećenstvo i posvećeni laikat. Don Bosco koji je tražio samo spasenje duša, a odricao se svega ostalog, neka nam svima u tome pomogne!

 
Slijedeća »
You are here  : Naslovnica arrow POVIJEST ŽUPE arrow SVEĆENICI arrow KAPELANI, VIKARI i OSTALI SALEZIJANCI KOJI SU DJELOVALI U PODSUSEDU