Župa Don Bosko

Povijest

Autor: Administrator

Sveti Ivan Bosco Rodio se 16. kolovoza 1815. u selu Becchi kod Castelnuovo d'Asti (danas Castelnuovo don Bosco, sjeverna Italija). Roditelji su mu bili siromašni zemljoradnici. Kad je imao dvije godine, umro mu je otac. Njegova mati Margarita odgojila ga je uz velike napore, ali s ljubavlju. Učeći kako se obrađuje zemlja, Ivan je od nje naučio promatrati Božju veličinu u zvjezdanom nebu, u bogatstvu plodova i u tuči koja je znala uništiti vinograde. Jedan tajanstveni san u devetoj godini naznacio je njegov životni put. Godine koje su slijedile nosile su pečat toga sna. Majka i sin naslučivali su novi put. Margarita je podnijela velike žrtve i učinila sve što je mogla da joj sin postane svećenik. Imao je 26 godina kad je 1841., kao istom zaređeni svećenik, došao u Torino. Njegov duhovni vođa svećenik Josip Cafasso, dao mu je ovaj savjet: "Pođi gradom i dobro promatraj život!" Tada je vidio svu ljudsku bijedu. U predgrađima je sve kuhalo od nezadovoljstva. Život u barakama radničkih četvrti bio je očajan. Mladi su lutali ulicama besposleni, izgubljeni i spremni na svako zlo. Najviše ga se dojmio susret s maloljetnim delikventima u zatvoru. Tada je odlučio: "Moram na svaki način spriječiti ovu tragediju mladih!" Mnogi su svećenici čekali mlade doseljenike da dođu u crkvu i u sakristiju na uobičajeni vjeronauk, ali to je bilo vrijeme novih putova, vrijeme pokretnog apostolata po ulicama, trgovima, gostionicama i uredima. Neki su i to pokušali. Don Bosco je bio jedan od njih. Na blagdan Bezgrešne, 8. prosinca 1841., približio se mladom doseljeniku, dječaku Bartolomeu Garelliju iz Astija. Tri dana kasnije imao je devet takvih sirotana a poslije tri mjeseca broj se povećao na dvadeset i pet. U ljeto 1842. bilo ih je osamdeset. Tako nastaje oratorij. Ali neki od ovih dječaka ne znaju kamo bi pošli spavati, osim u javna gradska prenoćišta. Problem kako u potpunosti udomiti dječake-beskućnike postaje za don Bosca temeljni problem. Njegova prvotna dobrotvorka nije nikakva barunica nego njegova majka. Margarita, siromašna nepismena seljanka, u svojoj 59. godini napušta svoju kuću na selu i dolazi u Torino da kuha i pere za don Boscove štićenike. Među dječacima kojima je don Bosco bio otac i učitelj našlo se i onih koji su ga željeli nasljedovati. Tako je nastala Salezijanska družba - Družba svetog Franje Saleškog. U jesen 1853. zabrujale su u Valdoccu prve radionice. Don Bosco je bio prvi majstor. 20. siječnja 1854. službeno je potvrđena Salezijanska družba. 30. srpnja 1860. prvi "don Boscov dobrovoljac" Mihael Rua postao je svećenik. Na kraju svog života don Bosco će moći reći da je gotovo 3000 svećenika izašlo iz redova njegovih dječaka. U ožujku 1864. položen je kamen-temeljac za baziliku Marije Pomoćnice u Valdoccu. Osam godina kasnije don Bosco je započeo još jedno Gospino "svetište", Družbu kćeri Marije Pomoćnice. Studeni 1875. Deset prvih salezijanaca otputovalo je za Južnu Ameriku. Iste su godine osnovani "Suradnici", treća grana salezijanske obitelji. Na samrti je don Bosco rekao svojim Suradnicima: "Bez vaše pomoći ne bih mogao ništa učiniti. Vaša je ljubav otrla mnoge suze i spasila brojne duše." Najveće djelo koje je don Bosco ostavio Crkvi jest njegov "preventivni sustav" u odgoju djece. Kad bi ga zapitali za tajnu uspješne "prisutnosti među dječacima", koja je velike zavode pretvarala u "obitelji" gdje se svi vole, odgovarao je s tri riječi:razum, vjera, ljubaznost. Kad nema prijetnji, nego se urazumljuje odgajanika, kad je Bog "domaćin kuće", kad nema straha jer vlada ljubav, onda je to prava obitelj. Don Bosco je umro u zoru 31. siječnja 1888. Salezijancima koji su bdjeli uz njegov krevet šaptao je posljednjim snagama: "Volite se kao braća. Činite dobro svima, zlo nikome... Recite mojim dečkima da ih sve čekam u nebu." Salezijanski stil rada s mladima jest stil koji prožima salezijanski duh. Taj stil izriče se riječima: "evangelizirati odgajajući, odgajati evangelizirajući". Polazište jednog takvog rada jest snažna svijest da je salezijansko poslanje dio poslanja Crkve. Stoga je središte i sinteza salezijanskog duha pastoralna ljubav. Izraz "preventivni" treba uzeti ne toliko u strogo lingvističkom značenju koliko u bogatstvu tipičnih oznaka Svećeva odgojnog umijeća. Treba prije svega naglasiti volju za predusretanjem nastanka negativnih iskustava koja bi mogla izložiti pogibelji snage mladića ili ga obvezati na duge i mučne napore oko ispravljanja. Ali u izrazu su sadržane također, življene posebnom snagom, duboke intuicije, precizna opredjeljenja i metodološki kriteriji kao: umijeće odgajanja u pozitivnom predlažući dobro u prikladnim i zanimljivim iskustvima, privlačnim zbog njihove plemenitosti i ljepote; umijeće koje čini da mladi rastu "iznutra" naglašavajući unutarnju slobodu, boreći se protiv izvanjskih uvjetovanja i formalizama; umijeće zadobiti srce mladih da bi ih se s radošću i zadovoljstvom oduševilo za dobro ispravljajući zastranjenja i pripremajući ih za budućnost solidnim odgojem karaktera. Na početku salezijanskog rada s mladima stoji trajno raspoloženje "biti s mladima", posvetiti njima svoje vrijeme, snage, darove... Sv. Ivan Bosco to je izrekao slijedećom rečenicom: "Ovdje s vama osjećam se dobro" i "Za vas živim, za vas studiram, za vas radim, za vas sam spreman i život svoj dati". Cilj salezijanskog odgojnog rada jest: cjeloviti odgoj mladih. To znači - pomoći mladima da postanu pošteni građani i dobri kršćani. Od ogromne važnosti u radu s mladima jest način na koji im se pristupa, sustav koji se koristi. Za salezijance to je preventivni sustav. On se temelji na razumu, vjeri i ljubaznosti. Ovaj sustav ne temelji svoj pristup odgoju na represivnom kažnjavanju već na prisutnosti među odgajanicima. Osobita prednost ovog sustava jest da promiče cjelovito promaknuće odgajanika. Ova poruka, naravno, pretpostavlja u odgajatelju uvjerenje da u svakom mladom čovjeku, koliko god on bio na rubu ili stranputici, postoje snage dobra koje, ako su prikladno potaknute, mogu odlučivati o izboru vjere i poštenja. U središtu don Boscove vizije stoji "pastoralna ljubav" koja "je velikodušna, dobrostiva... sve pokriva, svemu se nada, sve podnosi". ...Ta ljubav uočava i hrani snage koje Svetac sažima u tročlani već slavni obrazac: "Razum, vjera, ljubaznost".