Župa Don Bosko

Zavjetno pješačko hodočašće župljana podsusedske župe Sv. Ivana Bosca na Mariju Bistricu

                                            Put zavjeta, molbe, prošnje i zagovora

O Licu božjem, kako su rekli naši stari, drugog vikenda u mjesecu srpnju, hodočaste župljani župe Sv. Ivana Bosca iz Podsuseda, pješice, Majci Božjoj Bistričkoj,  cestom ispod lijevih padina Medvednice preko Jarka, Ivanca, Bistre, Stubice put Marije Bistrice.

Hodočašće, kao i sva do sada organizirana, sa istim vremenom polaska  u noći prije svitanja zore, ispred kapelice Sv. Martina Pustinjaka, pod vodstvom revnog  Denisa Kudeka. No, ove godine, brojčano nas je više, čak dvadeset i petero. A s nama pješači,  i velečasni Milan Ivančević, časna Matija Pavić i asistent Danijel Dragičević. U Bistri nam se priključuje još dvadeset i troje hodočasnika, pristiglih busom, tako da nas je ukupno pedesetak. Neki su iz susjednih župa Stenjevca, Vrapča, Knežije i ostalih dijelova Zagreba.

I ove godine, vjerno nas prati kombi gospodina Miljenka Golubića, koji nas je, kao i obično odteretio teških ruksaka sa hranom, pićem i rezervnom odjećom. Osim što budno prati cijelu kolonu, i svakog hodočasnika, okom svoje kamere i fotoaparata, gospodin Miljenko bilježi sve detalje na našem putu. Čini on to savjesno, bodreći svakog hodočasnika, posebno pazeći na one koje je snaga izdala, koji nemaju kondicije,  vozeći ih u kombiju i na taj način pomažući im da dođu do cilja.

Svi smo na istom putu zavjeta, molbe, prošnje, zagovora. Svaki od nas ima svoj križ pokore, tegobe, probleme koje želi povjeriti svojoj Majci. Svi se nadamo njenoj pomoći, razumijevanju. Molitva, zagovori, nakane, marijanske pjesme. Zaustavljanje kod svakog zagorskog raspela. Don Milan i časna Matija predvode prigodne molitve i čitanja. Molimo za stare, bolesne, nemoćne, invalide, djecu i sve kojima je marijina pomoć potrebna. Odzvanjaju ovim zagorskim brežuljcima Marijine pjesme podsusedskih hodočasnika. Spuštajući se od Kraljevog Vrha prema Stubakima molimo zavjetnu krunicu.

I već od rana, sunce nas grije najjačim žarom. Povremeno, blagi povjetarac, bar malo blaži njegovu snagu i osvježava nas hodočasnike. Uživamo u lijepom zagorskom krajoliku. Kuće i okućnice uređene. Kao da se natječu u raskoši boja fasada, cvjetnim balkonima sa visećim begonijama, sulfrinijama, puzavcima i svim najraznovrsnijim cvijećem. Okućnice su pokošene, vrtovi brižno okopani sa najraznovrsnijim povrćem. Sve je to plod marnih ruku zagorskih težaka i puntara. Sve to čini ovaj kraj prelijepim i  jedinstvenim u svijetu.

Prvi odmor u Stubičkim Toplicama. Okrjepa najboljom kavicom i najfinijom hladnom  stubičkom vodom. Jelo iz ruksaka, presvlačenje znojne odjeće. Prvi žuljevi se štite flasterima, mažu umorne noge, piju andoli, magneziji. Oni iskusniji rezervnim tenesicama iz ruksaka spašavaju one s žuljevitim nogama. Masiramo se izvana i iznutra don Milanovom rakijom. Svi jedemo slasnu orehnjaču i makovnjaču gospođe Veronike, koja nas svake godine, kao prava Romarica, osladi svojim vrsnim kolačima.

Krećemo dalje. Podnevno sunce sve jače peče. Vade se suncobrani, kišobrani, šeširi, lepeze, štiti tijelo od opakog UV zračenja. I eto nas u Stubici kod „zadnjeg gemišta“. Uobičajeno stajalište i odmor uz okrepu  pečenim odojkom s ražnja.

Tako okrepljeni i osnaženi krećemo dalje zadnjom, najtežom dionicom našeg puta ka našem cilju. Sunce je sve jače, bregi sve duži i strmiji, a snage sve manje u nogama i cijelom tijelu.

Teže se i sporije hoda. I molitva je tiša, zahvale kraće. Hvatamo prečace da skratimo put i odmorimo noge od tvrdog asfalta. Ali nitko ne odustaje. Svi su ustrajni u svom zavjetu, pokori. U kombiju se voze još uvijek samo ruksaci.

Željno iščekujemo na vidiku toranj crkvice Sv. Magdalene, naše posljednje odmorište. Mekana trava u dvorištu dobrih domaćina, ugodnija je za naše umorno tijelo od bilo kojeg udobnog ležaja.  „Teško je! Velika je ovo žrtva! – konstatira gospođa Marija i u šali dodaje -Imam osjećaj da je naša Gospa, svake godine sve dalje. Ili smo mi sve stariji, a i grešniji, pa teže dolazimo do nje“. Više ne možemo ni jesti. Samo smo žedni. Ono malo pića u kombiju već se ugrijalo. Ali zato, dobri domaćini, iz trošne zagorske kućice, napojiše slasnom, hladnom vodom, sve nas žedne i premorene podsusedske hodočasnike. I nećemo im to nikada zaboraviti. Spoznali smo tu, što znači žednoga napojiti. Zamislili smo se i nad snagom obične  vode, koju kod kuće nemilosrdno trošimo za pranje, tuširanje, zalijevanje. Spoznali smo snagu te božje tekućine i dobro djelo naših domaćina za koje smo se na odlasku pomolili. A crkveni zbor, otpjevao je, kao i svake godine svoj pripremljeni repertoar.

Osvježeni krećemo polagano zadnjom nizbrdicom ka našem cilju. Znojna lica i pogledi uprti su u daljinu iščekujući na vidiku toranj crkve Majke Božje Bistričke. I eto,  iza zavoja puca

pogled na uzvisinu, kojom dominira crkveni toranj naše bistričke bazilike. Iz naprtnjača se vade fotoaparati da ovjekovječe prelijepe zvonike. Križamo se i skrušeno molimo.

S pjesmom Majko Božja bistrička, moli se za nas, mi smo tvoji putnici, blagoslovi nas, pod župnom podsusedskom zastavom, ulazimo u bistričko Svetište. I odjednom, kao da su svi zaboravili na bolne noge, umorna tijela. Lica puna iščekivanja, nade. Obilazimo crni Gospin lik, u naručju s Isusom, moleći, plačući, pjevajući. Suzne oči odterećuju pritislu dušu. Sve svoje molbe i zagovore upućujemo našoj Kraljici Hrvata. Izlijevamo sa suzama iz sebe svu gorčinu, patnju, bol, svu roditeljsku ljubav i strepnju. Stotine i tisuće suza svih hodočasnika svake godine pretočit će se u rijeku, koja će možda jednom zažuboriti ovom bistričkom dolinom.

S misom i riječima propovjedi našeg don Milana, ispunjenih srca, olakšanih duša, završavamo naše hodočašće. Ostavljamo u sumrak bistričku dolinu s obećanjem – Vidimo se i dogodine!

13.07.2010.                                                                                       Ivka Bengez

V2