Župa Don Bosko

26.07.2015. MISIONAR IZ RUANDE DON DANKO LITRIĆ U PODSUSEDU Ispis E-mail
Autor: Miljenko Golubic   
img_3750cr_resize.jpg 

 

 

Danas , na blagdan sv.Ane večerašnju svetu misu služio je don Danko Litrić, misionar u Ruandi. U svojoj propovijedi spomenuo je da je došao kao prosjak, moleći one koji mogu darovati prilog i pomoći izgraditi crkvu Marije Pomoćnice u kojoj će učenici i i svi stanovnici naselja moći slušati Riječ Božju.

Za one koji nisu bili u mogućnosti darovati novčani prilog, imaju mogućnost uplate na račun Hrvatske salezijanske provincije :

žiro račun:HR2623600001101275240

Primatelj : Hrvatska salezijanska provincija, Omiška 8 10000 ZAGREB

Opis plaćanja ZA RUANDU Don Danko Za crkvu Marije Pomoćnice

 

 

 

 

img_3734_resize.jpg  Župnik don Nedjeljko Nedić uvodno je pozdravio don Danka Litrića i zahvalio se što je posjetio našu župu. 
img_3733_resize.jpg  Kaže don Danko: ... do sada su se u školskim prostorijama odvijale sve vjerske službe. Budući da je broj učenika rastao, a i broj stanovnika oko škole, odavno se vidjela potreba za crkvom.....

img_3739_resize.jpg

 .... već 2007. godine vjernici su poćeli skupljati novac za crkvu.ali udovički novac ne može sagraditi veliku i lijepu crkvu kakva je potrebna u glavnom grade Ruande - Kigaliju"
  img_3740cr_resize.jpg  Na kraju svete Mise, don Danko obtatio riječima:  Zato se obraćam Vama, svim štovateljima Majke Božje, svim prijateljima , da nam priteknete u pomoć
 img_3757_resize.jpg  Poslije svete mise mnogi su iskoristili da se fotografiraju s don Dankom Litrićem.

 

 Don Danko Litrić već je gotovo pola svoga života "Ruanđanin", koji je u svojoj novoj domovini doživio i proživio težak rat, pomogao i spasio tolike mlade živote te umalo svoj izgubio, i dalje neumorno, s gotovo mladenačkim žarom, nastavlja misionarsku "bitku". O...

 

Don Danko Litrić (SDB) misionar je u Ruandi više od trideset godina. U Ruandi je proživio mnoge lijepe dane, ali je ovdje bio i tijekom najvećeg svjetskog genocida od kraja drugog svjetskog rata. U samoj crkvi gdje je bio župnik tijekom rata 1994. godine bio je svjedok masakru preko 1300 ljudi, pripadnika manjinskog plemena Tutsi. Don Danko je bio prisiljen slušati krikove, zapomaganja, struganje mačeta po cesti, psovke, pucnjeve... Nakon evakuacije, mislio je da više nikada neće vidjeti Ruandu, ali ljubav prema ovim ljudima u maloj afričkoj zemlji krvave prošlosti bila je puno jača od traumatičnog iskustva kojeg je proživio. Danas je ekonom salezijanske provincije kojoj pripadaju tri države u srcu Afrike: Uganda, Ruanda i Burundi. Od prije tri mjeseca, zajedno s još jednim Hrvatom, don Sebastijanom Markovićem (SDB), živi u novoizgrađenom provincijalnom središtu u Kigaliju.

Don Sebastijan je, također, davno stigao u Ruandu, još 1984. godine, a od tada je ponajviše surađivao upravo sa svojim subratom don Dankom. I don Sebastijan pamti i lijepe i teške dane, jer i na njega su pucali u Ruandi za vrijeme župnikovanja u župi Kicukiro, u Kigaliju, i samo je čudom i hrabrošću prijatelja, koji je tada ranjen, preživio. Bilo je to vrijeme nakon rata kada je u Ruandi još uvijek cvjetao kriminal, a koliko je bilo opasno govori nam i činjenica da je tada, nakon više pokušaja atentata ubijen i o. Vjeko Ćurić.

Razgovarati s misionarom u Africi više je nego zanimljivo. Priznajem, moj kolega Gabrijel Jukić i ja imali smo za njih bezbroj pitanja. A čini mi se da sam zapamtio svaku riječ koju su nam rekli. Don Danko veli da je u misije došao jako čudnim putom. Naime, kao mladi svećenik bio je pučki misionar, a između ostalog i povjerenik za mlada salezijanska zvanja u Hrvatskoj i BiH. Kada je od vrhovnog salezijanskog poglavara u hrvatsku provinciju stigao prijedlog da se neka braća jave za misije, don Danko je to prenio mladim sjemeništarcima i bogoslovima. Oni su mu mudro odgovorili: „Ajde ti, pa nam reci kako je tamo“. I tako naš don Danko dođe u Ruandu da vidi kako je ovdje i ostade malo više nego što je planirao. Zadnja župa u kojoj je djelovao prije nego je došao u misije imala je oko stotinu župljana, a prosjek starosti župljana bio je ravnih 80 godina. Tada je u toj hrvatskoj župi na vjeronauku imao petero djece, a na prvoj afričkoj župi njih više od 5.000. Prva afrička župa gdje je bio župnik imala je preko 60 tisuća katolika, a još nekoliko tisuća pripremao je, zajedno s katehistima, za sakrament krštenja. Ipak prvi afrički dani nisu bili laki. Hrana je bila toliko loša da je u prva tri mjeseca, ionako sićušni don Danko, smršavio više od 13 kg. Biciklom bi obilazio filijale, a dnevno bi uz jednostavni latinski izraz „Ego te apsolvo a pecatis tuis“ znao ispovjediti i do 500 župljana. S vremenom je, uz francuski jezik, naučio i lokalni kinjarwanda, a uskoro je iz velike potrebe postao i lovac. Budući da nije imao hladnjak, ponekad bi otišao uhvatiti kakvu zebru, antilopu, zmiju, a veli da je jedanput prije rata ulovio i nilskog konja. Iako don Sebastijan poluozbiljno tvrdi da je don Danko tog konja prije ulova jahao, to mu ipak nisam povjerovao. Niti ono da su, nakon njegovog šamara zmiji naočarki, zmiji spale naočale. Ali ipak vjerujem njihovoj izreci: „Banane su jako zdrave. Tko ih dugo jede, dugo će i živjeti!“

Naši, dakle, salezijenci djeluju u Ruandi, u glavnom gradu Kigaliju, odgajaju mlade, pomažu im da započnu živjeti kršćanski i uče ih vječnim vrijednostima, kao npr. oprostu, unatoč tolikoj prolivenoj krvi.

Don Danko je krstio od 15 do 20 tisuća djece i odraslih, odgojio, ispovijedao, vjenčavao i pomogao tisuće Ruanđana. Upravo za vrijeme mojeg posjeta don Danko je u jednoj od crkava, koju je izgradio uz pomoć ljudi iz Hrvatske i BiH, krizmao i vjenčao jednog obraćenog starca koji je po zanimanju bio vrač.

Don Sebastijan je također pomogao mnogima, a upoznao nas je i s Christian-om koji je samo jedno od mnogih siročadi iz Ruande. O njegovoj zanimljivoj prošlosti don Sebastijan je pisao u nekoliko brojeva Malog koncila još davne 1996. godine. Vrlo je zanimljivo da ga je, nakon smaknuća njegovih roditelja, spasio jedan vojnik iz drugog plemena odnijevši ga u susjedni Kongo. Nakon rata njegova supruga vratila ga je u Ruandu i od tada su salezijanci, a posebno don Sebastijan njegov i otac i majka. Danas ima dvadeset godina i, čini se, vrlo svjetlu budućnost.

Sami smo se uvjerili da mnogi policajci, radnici, čistači... po cijeloj državi pozdravljaju naše salezijence, iako ih oni uopće ne poznaju, ali svatko od njih vrlo rado kaže «Murakoze cyane cyane» (Hvala puno!). Odgovor misionara uvijek je: „Hvala Bogu“, jer Ruanda je njihova životna misija, oni žive za ove siromahe, bez obzira na plemensku pripadnost.

Branko Jurić

   
 
« Prethodna   Slijedeća »
You are here  : Naslovnica