Župa Don Bosko

Tanja Baran

VJERNICI LAICI AKTIVNI U CRKVI: ELIZABETA MIKULIĆ

»Apsolutno najljepši, najemotivniji događaj u mojem životu«

Susret s papom Franjom i kardinalom Bozanićem | GK

Župljani župe BDM Žalosne u zagrebačkom kvartu Špansko zasigurno se ponose svojom mladom i sposobnom župljankom Elizabetom Mikulić. Ta marljiva studentica teologije već je godinama župna pastoralna vijećnica, orguljašica dvaju župnih zborova i župna katehistica. Zbog svih je župnih obveza rijedak dan kada ona nije ukras župnih prostorija. Dulje je vrijeme aktivna i u Uredu za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije. Dio je ekipe koja organizira mnogobrojne sadržaje nadbiskupijskoga pastorala mladih. Sve je to, kaže, obogaćuje, ispunjava i raduje. U tome je podupire i njezina obitelj, kao i njezin dečko Igor koji je također aktivan u svojoj župnoj zajednici. Ljepši životni rasplet, kaže Elizabeta, teško je mogla priželjkivati. Sve je, ističe, puštala Božjoj providnosti, a tako će, naglašava, činiti i ubuduće.

Elizabeta je rođena 3. lipnja 1990. u Zagrebu. Majka joj je Jelena, djevojački Lukša, Međimurka iz Donjeg Vidovca, viša medicinska sestra zaposlena u Domu zdravlja Centar u Zagrebu, a otac joj je Zlatko Mikulić, također Međimurac, iz Dekanovca, računalni operater zaposlen u banci. Njih su se dvoje tijekom školovanja upoznali u Zagrebu gdje su se i vjenčali i skrasili. Mikulići su najprije stanovali u blizini bolnice Sestara milosrdnica, a poslije su kupili stan u Španskom u kojem je obitelj i danas. Osim najmlađe Elizabete, godine 1979. dobili su Mariju, a 1982. Anu. Marija je pri kraju studija kroatistike i povijesti umjetnosti, radila je kao turistički vodič, udana je i majka je dvoje djece. Ana je završila Učiteljski fakultet, radi u školama po zamjenama, zasad je neudana i zajedno s Elizabetom živi s roditeljima.

Ključan utjecaj »vjeronauka plus«

»Naša je mama vrlo požrtvovna osoba, sve bi dala za nas kćeri, oduvijek je više mislila na nas, nego na sebe. Brižna je, topla, druželjubiva, voli pomoći ljudima. A tata je blag čovjek koji se također jako brine za nas djecu, puno radi i pravi je hranitelj obitelji« - pripovijeda Elizabeta. »Roditelji su nam oduvijek bili dobar bračni par i sve se tri možemo ugledati na njih. A sa sestrama sam vrlo povezana. U djetinjstvu se osjetila veća razlika u godinama pa nismo sve tri mogle sudjelovati u svemu, no kada smo porasle, postale smo bliskije, računamo jedna na drugu. Marija se udala prije pet godina i još mi uvijek nedostaje u sobi. Nas smo tri obožavale večerima biti same u svojoj sobi i raspaliti svoje priče. Odgojene smo u zajedništvu pa sve dijelimo i to mi je prekrasno. Od malena su nas odgajali u vjeri, zajedno smo išli u crkvu, zapravo je i moja šira obitelj kompletna u vjeri. U obitelji smo molili prije spavanja, ako ne svi skupa, onda barem s mamom. Nedjeljom je zajednička misa bila neizostavna, a i preko tjedna smo nekad išle s mamom na misu. Na vjeronauk sam krenula u osnovnoj školi. Moji su već bili živjeli u Španskom kada sam se rodila pa je moja cjeloživotna župa BDM Žalosne u Španskom. Ne mogu si zamisliti da odem iz nje. To znači da bih se u župi trebala i udati, no to u ovom trenutku nije sasvim izgledno. Prvi mi je župnik bio Stjepan Rusan. Josip Drvoderić me kao kapelan pripremao za prvu pričest, poslije su s nama bili Ivica Zlodi i Marko Kovač. Župnik Stjepan bio je vrlo blizak narodu, bio nam je dobar. Jako je podržavao angažman laika u župi, sva naša četiri zbora procvjetala su u njegovom vremenu. U župi inače djeluje puno zajednica, i sve ih je župnik poticao na rad. Drugu nam je godinu sada župnik Mato Matić. I s njim smo se odlično snašli. On se prilagodio nama, mi njemu, ne primjećujem nikakve teškoće. Moj osobni angažman u župi postao je intenzivniji od vremena kapelana Marka Kovača, nakon krizme. Organizirao nam je i vodio vjeronauk plus, a to znači da mi nije bilo dopušteno da se nakon krizme izgubim u vjeri, što se mladima često događa. S početkom srednje škole on me poslao na animatorsko ljeto Zagrebačke nadbiskupije na Mali Lošinj. I to je bilo prijelomno. Nakon krizme sam, uz orguljaša Matu Matoševića, i svirala u župnom zboru. Naš se orguljaš baš trudio oko mene, puno mi je pomogao. Riješila sam se straha i prosvirala sam prilagođeno crkvenim potrebama. Sviram i danas.«

Od harmonike do orgulja

»Osnovnu školu Tituša Brezovačkog završila sam u Španskom. Bila sam zadovoljna, rado se i danas sjećam svojih profesora, lijepih prijateljstava, iz toga vremena nosim dobra sjećanja. Pošla sam i u Glazbenu školu Rudolfa Matza na Selskoj. Šest sam godina svirala harmoniku, a zadnje dvije i klavir. Onda sam upisala srednju glazbenu Vatroslava Lisinskog u Gundulićevoj i prebacila se na orgulje. Sport me nije zanimao, oduvijek sam voljela biti samo navijačica. Za redovitu srednju školu odabrala sam gimnaziju Lucijana Vranjanina na Malešnici. Dobra je to škola koja, čini mi se, više živi na staroj slavi. Vjeroučitelji su nam se mijenjali pa nismo mogli postići kontinuitet. Zato mi je župa u smislu rasta u vjeri bila posebno važna. Orgulje sam počela svirati u župi tijekom srednje škole. I otad nisam posustala. Počela sam u velikom mješovitom zboru koji pjeva na misi u 11 sati. Nakon nekoliko godina počela sam orguljati i u zboru gospođa 'Sv. Cecilija'. Taj zbor pjeva nedjeljom u osam ujutro. Zato sam svake nedjelje na barem dvije mise. Bila sam i na tri mise kada sam pjevala u zboru mladih 'Maranatha'. To je bilo na početku faksa. Onda sam od mladih odustala jer mi je bilo previše. Posebno zato što sam se u to vrijeme bila uključila u rad Ureda za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije. Inače i danas često surađujem s Muškim vokalnim ansamblom Špansko. Baš mi je zanimljivo biti jedina žena među dvadesetak muških. I to zahvaljujući dirigentu Damiru Šumečkom koji vodi i župni mješoviti pjevački zbor, koji ima stvarno puno razumijevanja i tolerira sve moje izostanke s proba zbora zbog mojih drugih obveza.

Maturirala sam 2008. I upisala studij teologije na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Sada sam na petoj godini. Obožavam svoj studij. Mnogi me pitaju što ću raditi poslije kad diplomiram. Ne znam, to ću prepustiti Božjoj providnosti, kao što sam to i inače dosad činila. Znam da u struci gotovo da i nema posla. Ali da biram iznova, opet bih izabrala isto. I zbog širine obrazovanja, i zbog znanja koje sam stekla, i zbog pogleda na mnoge teme. Profesori se odnose prema nama s puno poštovanja, otvoreni su prema nama, žele nam pomoći, osjeća se da su na faksu baš zbog nas studenata. To je moj dojam. Posebno su me osvojili profesori Malović, Šalković i Tepert. Osim što mi je studij jako prirastao srcu zbog divnih profesora i širine znanja, ono što je meni nezamjenjivo su i snažna prijateljstva koja su se stvorila kroz godine, međusobna briga i kolegijalnost, zajedničko učenje, razmjena bilježaka s predavanja. Zaista odlično funkcioniramo kao godina i osjeti se da nas ne povezuju samo neka zajednička interesna područja, nego i nešto puno veće i dublje - naša vjera. Studij polako privodim kraju. Ne znam još što ću uzeti za diplomski, mada me kanonsko pravo najviše privlači.«

Nezaboravni susret s papom

»Tijekom studija počela sam surađivati u Uredu za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije. Pozvao me današnji povjerenik za mlade Ivica Budinščak. Bilo je to vezano uz održavanje stranice pastoralmladih.hr nakon dolaska pape Benedikta XVI. u Hrvatsku. Volim novinarstvo pa sam se uključila, glavna je urednica Valentina Gusić i zaista lijepo surađujemo. No, uključila sam se i u organizaciju ostalih projekata ureda. Na zadnjem hodočašću u Rim koje smo organizirali za mlade doživjela sam osobni susret s papom Franjom. Kada smo mu Valentina i ja predale fotografiju koja je snimljena nakon hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije u katedralu, doživjela sam apsolutno najljepši, najemotivniji događaj u mojem životu, susret s papom. Doživjela sam veliku čast i blagoslov za što sam neizmjerno zahvalna našem povjereniku Ivici i kardinalu Josipu Bozaniću, zahvaljujući kojemu se to i ostvarilo. Nakon što nas je blagoslovio, papa nam je rekao: 'Molite za mene!' I to nam je zaista ostalo posebno na srcu jer kad ti papa to kaže - shvatiš ga jako ozbiljno. Posvijestio nam je važnost i značenje molitve - te riječi istovremeno izražavaju duboku poniznost, ali i veliku potrebu Božje snage, kako bi nastavio ovaj pontifikat ljubavi i blizine prema čovjeku. Inače je u uredu stalno živo jer smo u stalnim pripremama i organizacijama. Tijekom cijele godine imamo formaciju animatora, imamo klanjanja za studente, više hodočašća po Zagrebu, u Mariju Bistricu, diljem Hrvatske, u inozemstvu. Pjevam i u Nadbiskupijskom zboru mladih. Probe imamo povremeno, planiramo ih intenzivirati. Vodi nas Jurica Petrač s Pantovčaka. I tako sam skoro svaki dan u uredu, najčešće nakon faksa. Povjerenik Ivica nam je najbolji mogući šef na svijetu. Stvorio je divnu obiteljsku atmosferu u uredu, zato želimo ponovno doći, raditi, surađivati. Zna biti blag i opušten, ali i strog kada je to potrebno.

A u župi sam također skoro svaki dan. Članica sam i pastoralnog vijeća. Prije smo se sastajali češće, sad nešto rjeđe, no svakako nekoliko puta na godinu. O svemu se dogovaramo i pastoralno kod nas sve štima. Srijedom imam probe s jednim zborom, četvrtkom s drugim, nedjelja, i još prema potrebi. Tijekom cijeloga studija vodim i župne kateheze. Najprije sam vodila prvopričesnike, a sada vodim krizmanike. Više nas je kateheta pa smo formirali manje grupe u kojima se može jako lijepo raditi. U mojoj je grupi desetak krizmanika. Susrećemo se jedanput tjedno, prema dogovoru. Mala je grupa pa se lako dogovorimo.«

»Razumijemo se i podržavamo«

»Jasno je da u svemu tome mora postojati potpora obitelji. Jer da je nema, ne bih se ni blizu mogla toliko angažirati, ni i u župi, ni u nadbiskupijskom pastoralu mladih. Doma sam super rijetko, moji mi sve to toleriraju, i još mi pomažu. Sve me dočeka skuhano, mama mi sve ispegla, sve počisti.

Imam i dečka. Ime mu je Igor Turček, 1985. je godište. On je profesor fizike i informatike i radi u osnovnoj i srednjoj školi u Samoboru. Živi u župi sv. Obitelji u Zagrebu. I on je aktivan oko web stranice pastorala mladih, i u svojoj župi. Prepun je i on raznolikih crkvenih angažmana pa se razumijemo i podržavamo. Oko pastorala mladih smo se i upoznali, ne znamo točno odrediti trenutak. Zajedno smo godinu i pol i lijepo nam je. Na meni je da što prije diplomiram pa ćemo poslije vidjeti.

Život bez mojih crkvenih aktivnosti uopće si ne mogu zamisliti. To ispunjava moj život, daje mu smisao. Puno sam se u Crkvi naradila, ali sam puno i dobila. Stekla sam puno prijatelja, u Crkvi sam se izgradila kao osoba. Sve što u Crkvi radim volim i to me obogaćuje. Angažman u Crkvi mi je na prvom mjestu.«