Ove su nam nedjelje naše vrijedne žene iz Caritasa ponudile cvjetne aranžmane koje su pripremile na radionici u subotu.
Njihov trud je nagrađen i aranžmani su nestali za čas.
A Riječ Božja je ove nedjelje govorila o jednom drugom “času”.
»Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.« (Ivan 12:23-26)
Ne znam jesu li bile svjesne dok su marljivo radile aranžmane, i tako “služile Gospodinu”, da će njihov rad biti povezan s današnjim evanđeljem.
Ovih ljepota ne bi bilo da zrno ili sjeme tog cvijeća nije umrlo. Na taj način je služilo Gospodinu i ispunilo ono za što je stvoreno.
Ljubljeni, dok uživate u prizorima ovog cvijeća i u prirodi oko vas koja se budi, poput Marije pohranite i prebirajte ovu Riječ u svom srcu.
Ako želimo procvjetati, ako želimo donijeti “obilat rod”, ako želimo služiti Isusu i ispuniti volju Božju i ono za što smo stvoreni, moramo umrijeti.
Sveti Irenej kaže da je “potpuno živ čovjek slava Božja,” a to paradoksalno znači da moramo umrijeti. Da bismo slijedili Isusa, moramo umrijeti svojoj volji i zakonu koji vlada u našoj paloj prirodi i prihvatiti Božju volju, da On stavi svoj Zakon u dušu našu i upiše ga u naše srce, kako smo čuli u prvom čitanju iz Knjige proroka Jeremije 31:31.
Također, sjeme ove Božje Riječi mora rasti u plodnoj zemlji poput ove na slikama, jer tek tada ćemo donijeti “obilat rod”, “tridesetostruk, šezdesetostruk, stostruk” (v. Matej 13:8). Da bismo bili takvi ne bojmo se križeva koje nam Bog pošalje u život jer to nas On obrađuje i čisti. Nosimo te Riječi u svom srcu dok pratimo Isusa do Kalvarije i groba jer znamo da to nije kraj.